Vijesti Ummeta

Umra 2018./19-osjećaj doživljenog

Prenosi se od Ebu Hurejre, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sedla se ne pritežu (ne poduzima se putovanje) osim radi posjete tri mesdžida: ovog moga mesdžida, Mesdžidul-Harama i Mesdžidul-Aksaa.’’ (Buhari i Muslim)

Dolazak u Medinu

Medina, grad Allahovog Poslanika, grad u kojem je Poslaniku i prvim muslimanima pruženo utočište nakon hidžre, grad u kojem je Allahov poslanik podigao prvu zajednicu muslimana, prvu džamiju, prvo bratimljenje i prvo pomirenje, prvi Ustav ili Medinsku povelju, grad iz kojeg se islam dalje širio poput bujice najljepše i najbistrije rijeke koju nitko više nije mogao zaustaviti niti pomutiti, grad u kojem je Allahov poslanik završio svoj dunjalučki život i u njemu preselio na Ahiret i tu je i ukopan.

Grad u kojem je i danas voljeni Poslanik,prima i otprima selame sviju onih za koje je rekao da su njegovi ahbabi; one koje je poželio, a nije ih vidio niti susreo, a poželio ih je jer slijede njegov sunnet.

I mi smo sada u takvom mjestu, takvom blagoslovljenom gradu, Medini koja odiše svojom širinom, prostranošću, gostoprimljivošću, poput onog vremena kada je u nju došao Allahov poslanik i prvi muslimani da potraže utočište i bratsku zaštitu.

Osjeti se takva narav Medine i danas.

Osjeti se njezina blagost, nježnost, jednostavnost, Medina jednostavno uđe u srce nakon prvih minuta boravka u njoj.

Kako i ne bi, kada je tu najodabranije Božije stvorenje, kada je tu Božiji miljenik, Resulullah koji je rekao: „Ko me posjeti nakon smrti, kao da me je posjetio tokom mog života“

SubhanAllah, zamislite vrijednost posjeta Poslaniku i nakon smrti je kao vrijednost susreta s njim tokom života. Koža se ježi, srce udara, tu je Poslanik.

Hodimo prostranim haremom Poslanikove džamije koji svojom prostranošću grli i prihvaća svakog insana, svakog čovjeka.

Medinski ezani očaravaju, oni su malo drugačiji od mekkanskih ezana, kad ih slušate osjetite u njima Poslanikovu nježnost, toplinu jer oni se uče iz Poslanikove džamije, iz njegove blizine, on, neka je na njega Božiji mir i blagoslov ispraća i svjedoči svaki proučeni ezan.

Svaki namaz u Poslanikovoj džamiji, po hadisu Allahovog poslanika ima vrijednost kao 1000 namaza na nekom drugom mjestu pa klanjajući svaki namaz u Poslanikovoj džamiji, čovjek se trudi uljepšati svaki rekat, ruk’u, svaku sedždu, želi da posebno vrednovan namaz bude skrušen, ispunjen.

Sve ima drugačiju slast, svako učenje Kur’ana, svaki zikr, toliko ljudi oko tebe, svi su usmjereni u ibadetu, osjeti se to, osjeti se kroz isključenje iz dunjalučkih misli, čovjeku ništa ne naumpada od dunjalučkih misli, briga, potreba…nekako zaboraviš i tko si, i odakle si došao, stopio si se sa morem toliko različitih ljudi, a opet istih u jednome: pokornosti i predanosti dragom Rabbu i ljubavi prema voljenom Poslaniku.

Posjeta Poslanikovom kaburu koji je u sklopu njegove džamije odnosno ukopan je na mjestu gdje je i preselio, u svojoj sobi, nosi posebne emocije i osjećaje posebno zbog hadisa da onaj ko ga posjeti nakon smrti kao da ga je posjetio tokom njegovog života kao i hadisa da ko god mu nazove selam, Poslanik mu uzvraća na selam.

Puno toga želim Poslaniku kazati, ali po hadisu, nema dova kod njegovog mezara, on je samo Božiji poslanik…ESSELAMU ALEJKE JA RESULULLAH od mene i od onih koji su te poselamili…ESSELAMU ALEJKE JA EBA BEKR, ESSELAMU ALEJKE JA OMER EL FARUK…

Pored Allahovog Poslanika su ukopani njegovi najbliži drugovi, ashabi, Ebu Bekr i Omer, toliko su za islam dali, da nam je stotinu života, ne bi ih mogli stići…

SubhanAllah, i sada su uz Poslanika…

Njih dvojica, Ebu Bekr i Omer, čitav život natjecali su se ko će više dobra, hajra za islam i muslimane učiniti.

Jednog drugog dana, posjetio sam Rewdu, taj najgušći i najprometniji ljudima dio Poslanikove džamije, gdje ćete rijetko doći, a da nećete osjetiti guranje i pritisak ljudi…

Eh, pomislio sam, fali nama puno sunneta u ponašanju, osjećanju jednih prema drugih…toliko smo predani u izvršavanju formalnih sunneta, ali oni sunneti koji bi bili integrirani u naše ponašanje jednih prema drugima…te sunnete kao da zaboravljamo.

Tu sam upravo osjetio razliku između tih sunneta…oni koji su došli do Rewde, potiskuju tebe, oni su tu došli iz ljubavi prema Poslaniku, ali ne žele drugima isto što i sebi…SubhanAllah…Zato valja saburiti, nasmiješiti se i čekati…

Akšam-namaz sam dočekao u Rewdi, elhamdulillah…

Rewda je prostor između Poslanikovog, a.s., kabura i njegovog minbera za koji se u jednom hadisu kaže da je jedna od džennetskih bašči. Tim prostorom je Poslanik, a.s., prolazio svaki dan dok je dolazio na namaz. Tu mu je dolazila objava i tu su ashabi, učili od najboljeg stvorenja i posljednjeg Poslanika, a.s.

Posebno zeleni tepisi označavaju da je to Rewda.

Zato svi čeznu da njihova stopala osjete prostor gdje su najčešće hodala stopala najboljih stvorenja na zemlji, Poslanika i prvih muslimana. SubhanAllah.

Tokom boravka u Medini, posjetili smo nekoliko odabranih lokacija, a kao posebnu izdvajam posjeta Uhudu, šehidima Uhuda, gdje leži Hamza, veliki Hamza.

Pred očima je slika te bitke u kojoj je Poslanik u jednom trenutku bio najviše izložen neprijatelju, ali ti ashabi kojima je Poslanik bio draži od oca i majke, okružili su ga svojim tijelima i padali su ko šehidi ali do Poslanika nisu dali.

Poslanika su čuvali kao najskupocjeniji biser.

Čujemo od našeg vodiča kako je prije 50-ak godina bila tolika bujica vode nanijela se nad njihovim mezarima da je otkrila nekoliko mezara pa je otkrila i rame jednog ashaba…Da, dobro ste čuli, otkrilo se rame jednog ashaba i potvrdila se istinitost kako se tijela šehida ne raspadaju, crvima je zabranjeno da im prilaze.

U muzeju Kur’ana pored Poslanikove džamije koji posjećujemo, a gdje su rukopisi Kur’ana kroz povijest, nailazimo na nešto što oduzima dah, nešto što je iz našeg vremena, nešto što posvjedočuje nevjerovatnu ljubav prema časnom Kur’anu.

Žena iz Pakistana prije 30 godina započela je ručno vesti Kur’an na platnu, har po harf, započela je u 33 godini života, završila je u 63 godini života, donijela ga u Medinu, Komisija ga pregledala i potvrdila vjerodostojnost svih deset velikih svezaka koji su ispisani na platnu.

Allahu dragi, toliko energije, posvećenosti, ljubavi i želje da se Kur’an prenese na ovakav unikatan način. Danas se njezin primjerak čuva u Muzeju Kur’ana u Medini.

Tu je i kopija rukopisa Osmanogovg musahafa, trećeg halife ali orginal je u Istanbulu gdje su ga turci ponijeli kao i mnogo toga što su željeli sačuvati.

Brojne džamije, a posebno munare svjedoče prisustvo Osmanlija na ovim prostorima. Osjeti se njihov utjecaj i prisustvo, kako u Medini, tako i u Mekki, ipak 400 godina njihovog upravljanja ovim prostorima nije zanemarivo.

Priprema za Umru i odlazak u Mekku

Rekao je Allahov Poslanik: „Umra do Umre briše grijehe i ono što je između njih“

Oblačimo ihrame, te bijele, čiste, koji nas dodatno povezuju, ujedinjuju, davajući dojam da je zaista nebitno ko smo, šta radimo, koliko imamo…već je bitno samo jedno-koliko smo svjesni našeg Gospodara i koliko smo mu predani i zapućujemo se prema Mekki, krajnjem odredištu gdje želimo obaviti Umru.

Tokom 5-satnog putovanja autobusom, 400 i nešto kilometara udaljenosti između Medine i Mekke ili obrnuto, u glavi se redaju misli-kako je bila teška Hidžra, toliko nepregledne pustinje, brda, planina, tada su muslimani morali preći da bi stigli do Medine.

Zato je Hidžra najvažniji događaj u povijesti islama i muslimana, bio je to težak izazov i zadatak.

Jedna zanimljivost nam tokom putovanja privlači pažnju: puno je zazelenilo, puno trave, neobično i zanimljivo.…međutim, vodič nam govori kako se u jednom hadisu navodi kako neće nastupiti Sudnji Dan dok se arapski poluotok ne zazeleni…nastupa šutnja.

Na autoputevima se redovno vide table poput prometnih znakova na kojima je ispisan neki zikr: Subhanallah, elhamdulillah, Allahu ekber, subhanallahi ve bi hamdihi, da se putnici podsjete da zikre, a uz autoput redovno vidite na pustim brežuljcima, parkinzima na kojima nema ništa od infrastrukture, parkirane automobile sa porodicama koje vani prostru deku i piju čaj i postave sofru…to je sastavni dio arapskih domaćih običaja i kulture koja se svugdje može vidjeti.

U Mekki nas dočekuje jacijski ezan kao vid dobrodošlice.

Blizina hotela Harem-i-šerifu daje poseban dojam kao da ste uvijek u Harem-i-šerifu.

U ihramima smo, krećemo da obavimo Umru, posljednje upute i savjete dobivamo, uzbuđenje je na najvišoj razini, adrenalin, neopisivi osjećaji, približavamo se trenutku kada ćemo se susresti sa Kabom.

Pored mene je Anton iz Graza, islam je prigrlio prije 3 godine, pronicljiv i duhovit austrijanac, govorim mu da kod prvog gledanja Kabe ide i prva dova iz srca, vidim kako mu krenuše suze kad sam mu to spomenuo. Što li je pomislio, za koga je dovu namjenio?

Svi ljudi u ovoj našoj grupi „Zimska Umra“ su fini ljudi, porodice,nas je 35-oro ukupno, svako ima neku svoju životnu priču, sudbinu koja nije tako jednostavna, iako svi imaju lijepo riješen dunjalučki status po Austriji, Sloveniji, Njemačkoj, s druge strane su neka druga iskušenja koja ih muče.

To je ono što često zaboravljamo…mislimo ako riješimo ovo, sve smo postigli, Allah dadne iskušenje u nečemu drugome.

Djevojka Hatidža je u kolicima, iz porodice Dervić koji žive u Frankfurtu. Divim se saburu, energiji, elanu njezine porodice, njezinih roditelja Huseina i Vezire i sestre Hadžire.

Husein, njezin babo, toliko duhovitosti u njemu, pored iskušenja, isijava tu pozitivnu energiju na sve nas.

Jako lijep prizor vidjeti i doživjeti kompletnu porodicu koja je došla na Umru,porodica Hasanović iz Linza, bračni par i njihovih troje djece Admir, Amir i Admira, susretljivi i srdačni, a tu je i Amir Ćehić i njegov sin Davud iz Frankfurta koji su zajedno došli na Umru.

Bračni par Džinić iz Salzburga, mirni, odaju dojam staloženosti, a najviše vremena sam proveo sa svojim cimerima iz sobe, pored Antona tu je dragi insan Meša iz Beča koji svakoj etapi putovanja daje svoj pečat, a tu je i Nermin, mladi čovjek iz Beča koji me zadivio svojom pedantnošću i kulturom ophođenja što je sastavni dio njegovog ahlaka.

Dvije sestre su među nama, u srednjoj životnoj dobi, bodre i podstiču jedna drugu; tu je i majka Ćazima u našoj grupi imamo najviše Amira, Amir Merdić bilježi svojim „oštrim“ okom kroz objektiv profesionalnog aparata svaki naš korak, Allah mu svako dobro podario,sad vidimo koliko nam je svaka ta fotografija dragocjena.

Bračni par Ujkanović, porijeklom iz Sandžaka, Mirsad i Sajda, jedini su muslimani koje sam upoznao da žive u Pragu, Češkoj, ljudi iznimnog ahlaka i sabura, brat Mirsad iskušan je ali na njegovom licu je uvijek osmijeh, Allah ga poživio u dobru.

Sestra Sajda i supruga Ilvana su se pronašle, jedna drugu potiču, motiviraju…

Mihret Delić iz Slovenije, jedini iz Slovenije u našoj grupi, daje dojam čovjeka sa stavom, izrazitom osobnošću i mirnoćom.

Bračni par Vatreš, fini i uljuđeni, iz Graza trude se slijediti sve savjete i naputke, a mladi bračni par Dino i njegova supruga iz Graza primjer su mladog bračnog para koji odiše mirnoćom i nenametljivošću.

Naš Ishak Ahmetović, organizator i vodič, čovjek u čijoj osobnosti sadržano je toliko kvaliteta, pristupačan, na usluzi i pomoći svakome, trudi se olakšati.

Zaista je posebna vrijednost bila uspostaviti nova prijateljstva koja će, nadam se, ostati trajna životna prijateljstva.

I dođe taj trenutak…ugledasmo Kabu…Meni je četvrti put, ali kao da je prvi put…svaki susret je novo iskustvo…

Tako jednostavna, a tako lijepa, privlačna kao magnet koji te vuče i ispunjava najljepšim osjećanjima…tako snažna…kako reče Anton iz Graza…za Kabu.

Sa usana poput žubora idu prve dove, srce pulsira, jezik prenosi…uključujemo se u tavaf, svi smo stopljeni u jedno, poput zujanja pčela osjeti se, čuje zikr sa svih strana, veličanje, slavljenje Gospodara, osjeti se smiraj, iako je gužva kao da gužva nije, jer pored Kabe se svako trudi biti najbolji…

Boravak narednih 5 dana u Mekki, u blizini Kabe, gledajući Kabu, tavafeći oko nje, s jedne strane ispunjava čovjeka, a s druge strane rasterećuje ga…

Zanimljivo je mnogo toga, jednog dana smo se zapitali kako pored brojnih ptica, golubova, ni jednu nismo vidjeli da je sletjela na Kabu, a prilikom svakog namaza, iznad Kabe vidimo ptice kako idu u krug, i one imaju svoj tavaf iznad Kabe….

Kaba je i njihova, Gospodar nam je isti…

I moj džem’at je bio u mojim dovama…i svi oni koji nisu upućeni bili su u mojim dovama, i naša džamija je bila u mojim dovama…

Da Allah primi dove i ukabuli i da svima onima koji čeznu za Kabom da im omogući da se susretnu s njom.

Amin!

(Izvor: www.medzlis-sisak.net)


Izvještaj o putovanju bosanskih hodočasnika na Hadždž 1890. godine.

Zahvaljujući sačuvanom izvještaja kojeg je reis – ul – hudždža za 1890. godinu, Nezir Škaljić po povratku dostavio Zemaljskoj vladi u Sarajevu 5. februara 1891. godine može se u cjelosti rekonstruisati putovanje i uvjeti pod kojim je obavljeno hodočašće bosanskohercegovačkih hadžija u Meku.

“Na hodočašću organiziranom 1890. uzelo je učešće 102. osobe. Putovalo se u dvije grupe, od kojih je jedna putovala kopnom a druga morskim putem. U prvoj grupi nalazilo se 78 osoba, i to iz Donje Tuzle 18, Sarajeva 21, Cazina 10, Tešnja 7, B. Krupe 4, Banja Luke, Mostara i B. Petrovca po 3, Zenice i Jajca po 2 i po jedna osoba iz Žepča, Kostajnice, Livna i Visokog. U drugoj grupi se nalazilo 13 hodočasnika iz Prijedora, 3 iz Sanskog Mosta, dva iz Zvornika i po jedan iz B. Gradiške, Konjica, Vlasenice, Zenice i Žepča. Prva grupa je krenula iz Sarajeva 26. maja a druga od 27 hodočasnika, koja je putovala morem, krenula je 9. juna 1890. i stigla u Trst 16., gdje se ukrcala na parobrod ‘Meduza’. Putovanje do Jenbua je trajalo 10 dana. Nakon što su unajmili kamile priključili su se karavanu koji je išao u Medinu, gdje su prispjeli 2. jula i susreli sa hadžijama koji su na put krenuli kopnenim putem. Iz Medine su putovali karavanom i 17. jula stigli u Meku. Do tada su za vrijeme putovanja umrla trojica hodočasnika iz BiH. Nakon što su 24. jula stigli na Arefat, udaljen 6 sati od Meke, gdje su se zadržali do 27. jula, tj. do prvog dana Kurban – bajrama kada su otišli u mjesto Mina tri sata udaljeno od Meke. Budući da je izbila zaraza, morali su putovati u Džidu i sačekati parobrod.

Do 5. avgusta u Meki je umrlo 11 bosanskohercegovačkih hodočasnika od raznih bolesti, jedan na putu između Meke i Džide i trojica u Džidi. Dvanaestog avgusta bosanskohercegovački hodočasnici su u Džidi ukrcani na parobrod “Rijeka” i odatle su plovili do El Tore gdje se nalazila karantina. Zbog konstatirana 4 slučaja oboljenja od kolere bosanskohercegovački hodočasnici su morali da se zadrže u karantini 50 dana. Za to vrijeme je umrlo 19 osoba. Tek 5. oktobra put je nastavljen do naredne karantinske stanice Klazomena, gdje su hodočasnici stigli 12. oktobra i zadržali se do 23. Odatle se parobrod uputio u Trst, gdje je stigao 30. oktobra a hodočasnici su smješteni u karantini do 6. novembra. Odatle su krenuli željeznicom do Siska, a zatim do Slavonskog Broda. Nakon kontrola na graničnom prijelazu hodočasnici su stigli u Sarajevo 9. novembra, nakon punih pet mjeseci. U toku putovanja na hadž 1890. od 102 hodočasnika ukupno je umrlo 41″.

(Izvor: bosnae.info)